Slabovidna žena pokušava se suočiti sa strahom od mraka. Kako bi uspjela, mora se prepustiti i vjerovati psu.

Jacqueline vidi samo dio slike, slično kao kad gledamo kroz rupicu stisnute šake. Slika je mutna i ta rupica se smanjuje.
Nadia je vodič Jacqueline gdjegod ona išla, ali isto tako uživa kad je samo običan pas. U svakom trenutku Jacqueline ju lako locira jer nosi zvonce.
“Moraš se osloboditi od kontrole!” govori Jacqueline i nastavlja s njihovom pričom.

Ovaj rad je posveta novom početku, onoj drugoj ‘boljoj polovici’, osobna priča o simbiozi, između čovjeka i životinje. Što životinja misli? Da li radi greške? Kako utječemo jedni na druge i gdje su granice, gdje jedno biće završava, a drugo počinje?
Ova pitanja nastala iz vlastite znatiželje i istraživanja odnosa čovjeka i životinje dovela su me do umijeća poniznosti pred drugim, i konačno do Jacqueline i Nadie, slabovidne osobe i njenog psa vodiča.
“Prije sam se bojala ići van po mraku. Sad kad imam nju, samo idemo. Ona je uvijek je spremna.”